ZDRAVSTVO
KAO IGRA ZA DECU
Ministre,
ministre koliko je sati ?
Četiri
velika unatrag. Jedan ministar, drugi ministar, treći ministar,
četvrti ministar. Za samo tri godine. Uslovno rečeno svi su bili
iz onih oblasti medicine koja se ne bavi organizacijom zdravstvene službe.
Internisti i hirurzi. Niko se ne pita da li taj posao treba da radi lekar
preventivac. Možda ni to nije presudno rećiće neko. Slažem se,
taj posao mogu raditi i ljudi druge profesionalne opredeljenosti, uz dobre
konsultante. Menadžeri, naprimer. Oni koji su školovani za oblast
zdravstva. Zatečeno stanje u našem zdravstvu preslikava se i na
ministrastvo. Skoro u svim gradovima Srbije na čelu zdravstvenih
ustanova su ljudi cenjeni u svojoj oblasti, i kao po pravilu gubimo dobrog
stručnjaka, a dobijamo neveštog menadžera.
Šta je sa lekarima preventivcima u Srbiji ? Do pre desetak godina
negativna ( ako ne mogu da dobijem ni jednu kurativnu granu dobra je i
preventivna ) i partijska selekcija, napravila je ambijent u kome je sem
partijsko-poslušničke vertikale, dignitet tih lekara bio znatno
ispod onih koji su lečili. Zadnjih desetak godina na preventivne
grane došlo je dosta sposobnih mladih lekara, međutim njihova
inventivnost se teško probija u okoštalom shvatanju apriornog poštovanja
mišljenja starijih kolega.
Ko bi trebao da bude na čelu kolone onih koji će da reformišu
zdravstvo? Ako mislite da mi, privatni lekari, jedva čekamo novu
ministarsku žrtvu, grdno se varate. Oni su za nas kao i svi drugi vladini
činovnici, a mi smo znatno sigurniji i mirniji kada se na tom nivou
posao obavlja na opšte zadovoljstvo. Ne krijemo svoju zainteresovanost da
učestvujemo i damo svoj doprinos u svemu što je vezano za napredak
zdravstva uopšte. U tom smislu mislimo sledeće :
1.
Već sad treba da konsultujemo EU u smislu stvaranja ambijenta kakav
će biti neophodan za ulazak u nju. Kakav model socijalnog osiguranja
i zakonodavstva je neophodan, kako ga kroz neku godinu ne bi ponovo
menjali?
2.
Sa kojim ekonomskim mogućnostima raspolažemo i koji je to nivo koji
je neophodan za normalno funkcionisanje zdravstva. Odakle će se ta
sredstva pribaviti i na osnovu toga koji nam je model organizovanosti
najbliži, odnosno najbezbolniji u toj tranziciji, pa i kasnije.
3.
Ovi problemi prevazilaze usko stranačke interese, pa trenutna
udvaranja pojedinim lobijima koji žele da koketiraju sa ovim ili onim
strukturama ( profesorima naprimer, uz svo dužno poštovanje prema njima
) vode rešavanje ovog problema u ćorsokak, u nešto što će
svakodnevni životni problemi brzo da demaskiraju i izbace na površinu (
rad u državnim i privatnim ordinacijama naprimer ).
4.
Imamo li mi kadar spreman da savlada zadatak reformisanja našeg
zdravstva? Očigledno da do sada šansu nisu dobili pravi ljudi.
Gotovo sam siguran da ih ima, ili da bar nekolicinu mlađih lekara
preventivaca treba poslati na edukaciju u one ustanove koje se u svetu
bave ovim problemima.Ta bi nam se investicija brzo isplatila.
A ministar zdravlja, može biti svako ko ima trenutni politički
konsenzus, bio on lekar ili ne ( Zašto bi morao biti lekar ? Možda radi
dekora vlade ?). Jedino što mora imati sluha i osetiti da li se neka
zakonska odredba, ili uredba njegovog ministarstva ponaša kao zloćudna
izraslina i da je odmah otstrani. Da bi to osetio mora komunicirati sa
svim subjektima, pa i nama za sada ’’drugim oblicima zdravstvene
zaštite’’, ili kako nas pacijenti znaju , privatnim lekarima.
Udruženje privatnih lekara i stomatologa Čačka