Zdravstvo
Zašto osiguranici u Srbiji ne mogu slobodno da biraju lekara u državnom ili privatnom sektoru za sredstva iz svog obaveznog doprinosa? Šta traže privatnici, koji tvrde da pružaju čak 40 odsto usluga u ukupnom zdravstvu, a šta im poručuje ministar? Da li bi uključivanje lekarskih usluga privatnika uvećalo doprinose za zdravstveno osiguranje?
Beogradski Zavod za hiperbaričnu
medicinu, ustanova za hemodijalizu
Medinova i Institut za eksperimentalnu
fonetiku i patologiju govora, imali su sreće.
Do sada su samo one, od ukupno tri hiljade
privatnih zdravstvenih ustanova u Srbiji,
uspele da se domognu državne kase. Praktično,
potpisivanjem ugovora sa republičkim
Zavodom za zdravstveno osiguranje, sve tri
su dobile mogućnost delimičnog
finansiranja usluga iz državnog
zdravstvenog fonda.
Da li to tumačiti kao privilegiju ili
stvarnu potrebu? Činjenica je da je
“selekcija” upravo i bila povod povike
mnogih privatnika na krojače zakona u
oblasti zdravstva. Privatna lekarska
komora reagovala je zbog odluke
Ministarstva zdravlja Srbije da će
samo neke privatne ordinacije imati
pristup zdravstvenom fondu. Sa druge strane, u
Ministarstvu tvrde da su pravila ista za sve
i da su “svi privatnici bili pozvani da
apliciraju”.
Ovaj primer samo je jedan u nizu “nerazumevanja” privatne prakse sa jedne strane i ministarstva zdravlja i RZZO-a sa druge. Nesuglasice postoje i oko pitanja da li ukinuti domove zdravlja ili ne, kao i zašto osiguranici u Srbiji za sredstva iz svog obaveznog doprinosa ne mogu slobodno da biraju lekara, bilo državnog ili privatnog? U vezi sa ovim potonjim je i dilema - da li je neophodno dodatno investirati u državno zdravstvo ako su privatnici u svoje kapacitete već investirali, kako tvrde, ni manje ni više nego osam stotina miliona evra?
Za sada je međutim, evidentno
nekoliko stavki. Privatni lekari smatraju
da ih sadašnji zakoni u oblasti zdravstva
diskriminišu i potcenjuju, te da je
neophodno da kompletna primarna
zdravstvena zaštita (lekari za koje nije
potreban uput) počiva na privatnom
sektoru. Evidentno je i da privatni sektor
nema pravo da organizuje hitnu medicinsku
pomoć, transfuziju, sudsku medicinu i
kliniku za transplantaciju.
Ministar zdravlja Tomica Milosavljević
ne odgovara direktno na ova pitanja, već
tvrdi da reforma zdravstvenog sistema
“treba da počiva na onome što
imamo, i da od toga što imamo treba
praviti ono što je bolje”.
“Opredeljenje na dužu stazu je da se
plaća i pokriva usluga u zavisnosti
od kvaliteta, a ne od vlasničke
strukture”, kaže on.
Višeslav Hadži-Tanović: I novi
zakon o zdravstvenom osiguranju podržava
državni monopol
Prvo tamo gde “škripi”
Istina je da prioritet u sklapanju
ugovora sa republičkim fondom imaju privatnici čije bi usluge mogle da
dopune kapacitete državnih ustanova u
kojima najviše “škripi”. Tako se
ugovor može zaključiti samo za broj
i vrstu zdravstvenih usluga koje ne mogu da se
obezbede u okviru kapaciteta državnih
ustanova. “Zašto bi onda Fond
finansirao privatne lekare opšte prakse
na opštini Stari grad, kada tu već
ima dom zdravlja sa dovoljnim brojem
lekara tog profila”, kaže za Ekonomist
ministar zdravlja Tomica Milosavljević.
On, međutim, tvrdi da bi Fond
potpisao ugovor sa privatnim lekarima opšte
prakse u severnoj Bačkoj ili selima
oko Subotice, jer tu za njima postoji
potreba.
Tumačeći zahteve privatnih
lekara o ukidanju domova zdravlja i uvođenju
privatnog porodičnog lekara, ministar
kaže da bi to donelo više štete nego koristi. Tada građani u Beloj
Palanci, Loznici, Medveđi, Crnoj
travi ili Kikindi, ne bi nikada imali dobar lekarski
pregled, hitnu medicinsku pomoć, laboratorijske analize ili rendgenske
preglede. Prema njegovim rečima, bilo
bi i neodgovorno prebrisati gumicom nešto što
je pola veka stvarano, “samo zato što
je neko zamislio da tako treba menjati
sistem”.
U Privatnoj lekarskoj komori, pak, smatraju drugačije. Njen predsednik Višeslav Hadži-Tanović tvrdi da to što Zakon o zdravstvenom osiguranju onemogućava pacijentu da slobodno bira između državnog ili privatnog lekara, upućuje na stvaranje državnog monopola i maksimalno usmeravanje pacijenata i sredstava prema državnom zdravstvu. Uz to, postavlja se i pitanje o pravednosti i kvalitetu zdravstvene zaštite. Prema rečima portparola Društva privatnih lekara i stomatologa Srbije, radi se o dvostrukoj diskriminaciji. Prvo su diskriminisani lekari-privatnici, jer nemaju pristup sredstvima RZZO - iako je to državni obavezni fond u koji svi osiguranici uplaćuju doprinos od 12,3 odsto na bruto platu. Druga diskriminacija je još drastičnija, jer građani kada se leče kod privatnika, iako su platili obavezni doprinos, tu uslugu praktično ponovo plaćaju. Ovakvih apsurda bilo bi svakako manje da su pre restrikcije u zdravstvu eliminisane neracionalnosti i rasipništvo. Podsetimo samo da Slovenci, sa uređenim pravnim sistemom, zbog korupcije na javnim nabavkama u zdravstvu gube čak do 20 odsto. Mada, u Fondu tvrde da su centralizovanim javnim nabavkama ostvarene višestruke uštede. Primera radi, ranije dok su zdravstvene ustanove nabavljale valvulirane proteze fondu su fakturisali cenu od 2.400 evra po komadu. Tu istu valvulu, otkada tender sprovodi Fond, Zavod nabavlja za 600 evra.
RZZO za tekuću godinu na
raspolaganju ima 1,3 milijarde evra, ili
105 milijardi dinara, pet odsto više nego
prethodne godine. Praktično za
zdravstvenu zaštitu po stanovniku republički
Fond, odnosno zaposleni, godišnje
izdvajaju 157 evra.
U Hrvatskoj se izdvaja četiri puta više,
a u Sloveniji čak deset puta više
nego u Srbiji. “Ispod nas samo je Albanija i
neke bivše ruske zemlje”, kaže za Ekonomist direktor RZZO Svetlana Vukajlović.
To bi delom trebalo da bude i odgovor zašto
za ugovaranje finansiranja privatnih ustanova iz Fonda danas nije
pravi momenat. Uz to, u Fondu kažu i da
bi demonopolizacija fonda bila suviše
skupa, pa bi morao da se podiže doprinos
za zdravstveno osiguranje, jer su usluge
kod privatnika za sada ipak znatno
skuplje. Inače, iz Fonda se oko 50
odsto ukupnih sredstava utroši za plate
zaposlenih u zdravstvu, pa ono što
preostane jedva da je dovoljno za podmirivanje potreba državnih
zdravstvenih ustanova.
Ipak, Vukajlović kaže da Srbija i sa
tako malo sredstava ima pravedan sistem
koji obezbeđuje zadovoljavajuću
zdravstvenu zaštitu, što priznaje i
Svetska banka.
Kako to rade drugi?
U evropskim zemljama privatna praksa je
odavno uključena u sistem državnog
finansiranja. Ali, gotovo nigde nisu sve
privatne ordinacije priključene za državnu
zdravstvenu kase. U Austriji, na primer,
svake godine vlasnici privatnih ordinacija
sklapaju ugovor o finansiranju sa državnim
zdravstvenim fondom, a tom prilikom se od
njih traži da se pridržavaju ponuđenih
uslova, standarda, propisanih protokola o
radu, cena koje fond određuje…
Osiguranici dobijaju spisak ordinacija u
kojima mogu da se leče o trošku
zdravstvenog osiguranja, ali i spisak
zdravstvenih usluga koje fond pokriva.
Svetlana Vukajlović: Od Srbije samo
Albanija i bivše ruske zemlje manje izdvajaju za zdravstvenu zaštitu
Možda je najbolji tranzicioni primer
Slovačka. Njen zdravstveni sistem ima
dva državna fonda i tri privatna
osiguravajuća društva - koji
pokrivaju i obavezno i dobrovoljno
zdravstveno osiguranje. Istovremeno, građani
mogu slobodno da biraju lekara i ustanovu
u privatnom ili državnom vlasništvu u
okviru regulisanog tržišta zdravstvenih
usluga. Znači, ko nije zadovoljan
uslugama u jednom sektoru osiguranja,
posle određenog vremena može da
izabere drugi.
Slično je i sa lekarskom uslugom;
pacijenti idu tamo gde smatraju da je najbolja usluga, a razliku u ceni, ako je
ima, plaćaju iz džepa ili iz dobrovoljnog osiguranja.
U većini evropskih zemalja, pak, to
je regulisano sa tri stuba zdravstvenog osiguranja. Tamo osim osnovnog obaveznog
osiguranja (prvi stub), koji pokriva troškove
“osnovnog paketa usluga”, postoji i
dobrovoljno dopunsko osiguranje.
Reč je o tzv. drugom stubu, koji
pokriva troškove koji prelaze ovaj paket
u zavisnosti od izbora lekara i ustanove.
Treći stub, privatno osiguranje, nudi
potpunu slobodu izbora u zemlji i
inostranstvu i posebne pogodnosti kod
eventualne rehabilitacije.
Neke zemlje koje su prošle kroz
tranziciju, u želji da što pre prevaziđu
dugogodišnji jaz između finansiranja
privatne i državne prakse, preko noći
su dale mogućnost svim privatnim
lekarima i stomatolozima da sklope ugovor
o finansiranju iz opšteg zdravstvenog
fonda, ali je brzo postalo jasno da je takva odluka bila pogrešna, jer je državna
kasa samo posle pola godine gotovo ispražnjena.
Jednostavno, priliv novca nije bio
dovoljan da pokrije ogroman odliv koji se
odjednom pojavio.
Draško Karađinović: Po
definiciji, Fond valjda pripada
osiguranicima, a ne činovnicima.
Niču privatne ordinacije
I pored svega, sve je veći broj
pacijenata koji se leče u privatnim ordinacijama. Opravdanih razloga sigurno
ima, a među najčešćim koje
pacijenti navode su - nepostojanje redova i
dugog čekanja, ljubaznost osoblja,
prijatan ambijent, posvećenost
pacijentu i uglavnom kvalitetno lečenje.
Prema podacima Privatne lekarske komore,
privatna lekarska praksa dnevno obavi preko
30.000 pregleda, odnosno 20 miliona usluga
godišnje. To je oko 40 odsto
ukupnihzdravstvenih usluga u Srbiji, što je
za 50 odsto više nego deset godina ranije.
U privatnoj praksi ukupno radi oko 9.000
privatnih lekara, što je 30 odsto od
ukupnog broja državnih lekara u Srbiji. Sa
neregistrovanim radom doktora i ostalog
medicinskog osoblja, koji kod kolega
privatnika ili u ‘svojim’ državnim
ordinacijama rade ‘na crno’ - privatni
zdravsveni sektor je verovatno dvostruko veći.
Izgleda da je tržište uticalo na to da se
privatne ordinacije razvijaju prema stvarnim potrebama, pa privatne ordinacije
niču u celoj Srbiji. Samo u Beogradu ih
je više od 400, u Novom Sadu preko 200, Nišu
80… Najviše je privatnih stomatologa,
rendgenologa, kardiologa, pedijatara,
ginekologa…
Više nisu retke ni odlično opremljene privatne
bolnice, dijagnostički centi, kao što su oni sa skenerima i magnetnom rezonancom. U
privatnoj praksi danas se obavljaju najsloženije operacije iz
oblasti estetske hirurgije, ginekologije, urologije,
abdominalne hirurgije, oftamologije, ORL-a, laproskopskih
metoda…
Sve se to obavlja u preko 50 privatnih bolnica koje raspolažu
sa preko 480 bolničkih postelja.
Istina, ove pogodnosti danas mogu da koriste samo oni koji
mogu da plate, dakle preko onog već datog doprinosa za
zdravstvo. Privatna praksa utvrđuje minimalne cene za
različite usluge, koja je na primer za specijalističku
uslugu 1.500 dinara.
Sve je više zdravstvenih usluga koje pacijenti plaćaju i u državnim ustanovama.Istina, njihova cena je niža nego u privatnim ordinacijama, jer se u državnimnaplaćuju uglavnom samo materijalni troškovi. Ipak, privatni lekari smatraju dase radi o diskriminaciji građana koji se leče u njihovim ordinacijama, a koji plaćaju obavezni zdravstveni doprinos. A, osnovni princip demonopolizacije modernog zdravstva “slobodan izbor lekara u državnom ili privatnom sektoru”, kao i da “novac prati pacijenta” - nije ugrađen.
Privatno ili državno?
Prema rečima Svetlane Vukajlović, privatno
osiguranje po modelu Hadži-Tanovića za mesečni
iznos od 986 do 1.281 nudi jedan sistematski pregled, ograničen
broj specijalističkih i dijagnostičkih pregleda i ni
jednu skuplju intervenciju. U republički Fond po
osiguraniku se mesečno izdvaja 1.112 dinara. Za ta
sredstva mogu da dobiju kompletnu zdravstvenu zaštitu, uključujući
i hemodijalizu i najskuplje operacije.
Privatno osiguranje troši 30 odsto sredstva na
administrativne troškove, uključujući i reklamiranje, a RZZO, kao neprofitna
organizacija, za te svrhe troši 1,7 odsto.
Lista čekanja
Prema podacima Društva privatnih lekara i stomatologa Srbije, nedavno je u Kliničkom centru Srbije za magnetnu rezonancu za tu ustanovu iz budžeta Republike izdvojeno 1,3 miliona evra. Iako postoji lista čekanja koja se formira po prioritetima, na “lični zahtev” pacijenta listu čekanja ipak je moguće preskočiti. “To sve košta 18.900 dinara! I to sve piše u zakonu, koji propisuje i listu čekanja (čl. 56. i 57.). To potpuno i obesmišljava “listu čekanja”, a postavlja se i pitanje gde završava ta zarada na državnom resursu”,kaže Karađinović. Uostalom, gde je tu solidarnost? Imućniji idu preko reda iako su svi građani platili i aparat i izgradili bolnicu. Zar ne?