<<Nazad

 
 
   LOGIN | ENGLISH | SITE MAP | FAQ | KONTAKT | PRODAJNA MESTA  
pretraga
 HOME  |   MAGAZIN  |   BROJ 272  |   SRBIJA I CRNA GORA
17.4.2006  
Srbija i Crna Gora

Zdravstvo

DRŽAVA PROTIV PRIVATNIKA

Zašto osiguranici u Srbiji ne mogu slobodno da biraju lekara u državnom ili privatnom sektoru za sredstva iz svog obaveznog doprinosa? Šta traže privatnici, koji tvrde da pružaju čak 40 odsto usluga u ukupnom zdravstvu, a šta im poručuje ministar? Da li bi uključivanje lekarskih usluga privatnika uvećalo doprinose za zdravstveno osiguranje?

Beogradski Zavod za hiperbaričnu medicinu, ustanova za hemodijalizu Medinova i Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora, imali su sreće. Do sada su samo one, od ukupno tri hiljade privatnih zdravstvenih ustanova u Srbiji, uspele da se domognu državne kase. Praktično, potpisivanjem ugovora sa republičkim Zavodom za zdravstveno osiguranje, sve tri su dobile mogućnost delimičnog finansiranja usluga iz državnog zdravstvenog fonda.
Da li to tumačiti kao privilegiju ili stvarnu potrebu? Činjenica je da je “selekcija” upravo i bila povod povike mnogih privatnika na krojače zakona u oblasti zdravstva. Privatna lekarska komora reagovala je zbog odluke Ministarstva zdravlja Srbije da će samo neke privatne ordinacije imati pristup zdravstvenom fondu. Sa druge strane, u Ministarstvu tvrde da su pravila ista za sve i da su “svi privatnici bili pozvani da apliciraju”.

Ovaj primer samo je jedan u nizu “nerazumevanja” privatne prakse sa jedne strane i ministarstva zdravlja i RZZO-a sa druge. Nesuglasice postoje i oko pitanja da li ukinuti domove zdravlja ili ne, kao i zašto osiguranici u Srbiji za sredstva iz svog obaveznog doprinosa ne mogu slobodno da biraju lekara, bilo državnog ili privatnog? U vezi sa ovim potonjim je i dilema - da li je neophodno dodatno investirati u državno zdravstvo ako su privatnici u svoje kapacitete već investirali, kako tvrde, ni manje ni više nego osam stotina miliona evra?

Za sada je međutim, evidentno nekoliko stavki. Privatni lekari smatraju da ih sadašnji zakoni u oblasti zdravstva diskriminišu i potcenjuju, te da je neophodno da kompletna primarna zdravstvena zaštita (lekari za koje nije potreban uput) počiva na privatnom sektoru. Evidentno je i da privatni sektor nema pravo da organizuje hitnu medicinsku pomoć, transfuziju, sudsku medicinu i kliniku za transplantaciju.
Ministar zdravlja Tomica Milosavljević ne odgovara direktno na ova pitanja, već tvrdi da reforma zdravstvenog sistema “treba da počiva na onome što imamo, i da od toga što imamo treba praviti ono što je bolje”. “Opredeljenje na dužu stazu je da se plaća i pokriva usluga u zavisnosti od kvaliteta, a ne od vlasničke strukture”, kaže on.
Višeslav Hadži-Tanović: I novi zakon o zdravstvenom osiguranju podržava državni monopol

Prvo tamo gde “škripi”

Istina je da prioritet u sklapanju ugovora sa republičkim fondom imaju privatnici čije bi usluge mogle da dopune kapacitete državnih ustanova u kojima najviše “škripi”. Tako se ugovor može zaključiti samo za broj i vrstu zdravstvenih usluga koje ne mogu da se obezbede u okviru kapaciteta državnih ustanova. “Zašto bi onda Fond finansirao privatne lekare opšte prakse na opštini Stari grad, kada tu već ima dom zdravlja sa dovoljnim brojem lekara tog profila”, kaže za Ekonomist ministar zdravlja Tomica Milosavljević. On, međutim, tvrdi da bi Fond potpisao ugovor sa privatnim lekarima opšte prakse u severnoj Bačkoj ili selima oko Subotice, jer tu za njima postoji potreba.
Tumačeći zahteve privatnih lekara o ukidanju domova zdravlja i uvođenju privatnog porodičnog lekara, ministar kaže da bi to donelo više štete nego koristi. Tada građani u Beloj Palanci, Loznici, Medveđi, Crnoj travi ili Kikindi, ne bi nikada imali dobar lekarski pregled, hitnu medicinsku pomoć, laboratorijske analize ili rendgenske preglede. Prema njegovim rečima, bilo bi i neodgovorno prebrisati gumicom nešto što je pola veka stvarano, “samo zato što je neko zamislio da tako treba menjati sistem”.

U Privatnoj lekarskoj komori, pak, smatraju drugačije. Njen predsednik Višeslav Hadži-Tanović tvrdi da to što Zakon o zdravstvenom osiguranju onemogućava pacijentu da slobodno bira između državnog ili privatnog lekara, upućuje na stvaranje državnog monopola i maksimalno usmeravanje pacijenata i sredstava prema državnom zdravstvu. Uz to, postavlja se i pitanje o pravednosti i kvalitetu zdravstvene zaštite. Prema rečima portparola Društva privatnih lekara i stomatologa Srbije, radi se o dvostrukoj diskriminaciji. Prvo su diskriminisani lekari-privatnici, jer nemaju pristup sredstvima RZZO - iako je to državni obavezni fond u koji svi osiguranici uplaćuju doprinos od 12,3 odsto na bruto platu. Druga diskriminacija je još drastičnija, jer građani kada se leče kod privatnika, iako su platili obavezni doprinos, tu uslugu praktično ponovo plaćaju. Ovakvih apsurda bilo bi svakako manje da su pre restrikcije u zdravstvu eliminisane neracionalnosti i rasipništvo. Podsetimo samo da Slovenci, sa uređenim pravnim sistemom, zbog korupcije na javnim nabavkama u zdravstvu gube čak do 20 odsto. Mada, u Fondu tvrde da su centralizovanim javnim nabavkama ostvarene višestruke uštede. Primera radi, ranije dok su zdravstvene ustanove nabavljale valvulirane proteze fondu su fakturisali cenu od 2.400 evra po komadu. Tu istu valvulu, otkada tender sprovodi Fond, Zavod nabavlja za 600 evra.

RZZO za tekuću godinu na raspolaganju ima 1,3 milijarde evra, ili 105 milijardi dinara, pet odsto više nego prethodne godine. Praktično za zdravstvenu zaštitu po stanovniku republički Fond, odnosno zaposleni, godišnje izdvajaju 157 evra.
U Hrvatskoj se izdvaja četiri puta više, a u Sloveniji čak deset puta više nego u Srbiji. “Ispod nas samo je Albanija i neke bivše ruske zemlje”, kaže za Ekonomist direktor RZZO Svetlana Vukajlović.
To bi delom trebalo da bude i odgovor zašto za ugovaranje finansiranja privatnih ustanova iz Fonda danas nije pravi momenat. Uz to, u Fondu kažu i da bi demonopolizacija fonda bila suviše skupa, pa bi morao da se podiže doprinos za zdravstveno osiguranje, jer su usluge kod privatnika za sada ipak znatno skuplje. Inače, iz Fonda se oko 50 odsto ukupnih sredstava utroši za plate zaposlenih u zdravstvu, pa ono što preostane jedva da je dovoljno za podmirivanje potreba državnih zdravstvenih ustanova.
Ipak, Vukajlović kaže da Srbija i sa tako malo sredstava ima pravedan sistem koji obezbeđuje zadovoljavajuću zdravstvenu zaštitu, što priznaje i Svetska banka.

Kako to rade drugi?


U evropskim zemljama privatna praksa je odavno uključena u sistem državnog finansiranja. Ali, gotovo nigde nisu sve privatne ordinacije priključene za državnu zdravstvenu kase. U Austriji, na primer, svake godine vlasnici privatnih ordinacija sklapaju ugovor o finansiranju sa državnim zdravstvenim fondom, a tom prilikom se od njih traži da se pridržavaju ponuđenih uslova, standarda, propisanih protokola o radu, cena koje fond određuje… Osiguranici dobijaju spisak ordinacija u kojima mogu da se leče o trošku zdravstvenog osiguranja, ali i spisak zdravstvenih usluga koje fond pokriva.
Svetlana Vukajlović: Od Srbije samo Albanija i bivše ruske zemlje manje izdvajaju za zdravstvenu zaštitu

Možda je najbolji tranzicioni primer Slovačka. Njen zdravstveni sistem ima dva državna fonda i tri privatna osiguravajuća društva - koji pokrivaju i obavezno i dobrovoljno zdravstveno osiguranje. Istovremeno, građani mogu slobodno da biraju lekara i ustanovu u privatnom ili državnom vlasništvu u okviru regulisanog tržišta zdravstvenih usluga. Znači, ko nije zadovoljan uslugama u jednom sektoru osiguranja, posle određenog vremena može da izabere drugi.
Slično je i sa lekarskom uslugom; pacijenti idu tamo gde smatraju da je najbolja usluga, a razliku u ceni, ako je ima, plaćaju iz džepa ili iz dobrovoljnog osiguranja.
U većini evropskih zemalja, pak, to je regulisano sa tri stuba zdravstvenog osiguranja. Tamo osim osnovnog obaveznog osiguranja (prvi stub), koji pokriva troškove “osnovnog paketa usluga”, postoji i dobrovoljno dopunsko osiguranje.
Reč je o tzv. drugom stubu, koji pokriva troškove koji prelaze ovaj paket u zavisnosti od izbora lekara i ustanove. Treći stub, privatno osiguranje, nudi potpunu slobodu izbora u zemlji i inostranstvu i posebne pogodnosti kod eventualne rehabilitacije.
Neke zemlje koje su prošle kroz tranziciju, u želji da što pre prevaziđu dugogodišnji jaz između finansiranja privatne i državne prakse, preko noći su dale mogućnost svim privatnim lekarima i stomatolozima da sklope ugovor o finansiranju iz opšteg zdravstvenog fonda, ali je brzo postalo jasno da je takva odluka bila pogrešna, jer je državna kasa samo posle pola godine gotovo ispražnjena. Jednostavno, priliv novca nije bio dovoljan da pokrije ogroman odliv koji se odjednom pojavio.
Draško Karađinović: Po definiciji, Fond valjda pripada osiguranicima, a ne činovnicima.

Niču privatne ordinacije


I pored svega, sve je veći broj pacijenata koji se leče u privatnim ordinacijama. Opravdanih razloga sigurno ima, a među najčešćim koje pacijenti navode su - nepostojanje redova i dugog čekanja, ljubaznost osoblja, prijatan ambijent, posvećenost pacijentu i uglavnom kvalitetno lečenje. Prema podacima Privatne lekarske komore, privatna lekarska praksa dnevno obavi preko 30.000 pregleda, odnosno 20 miliona usluga godišnje. To je oko 40 odsto ukupnihzdravstvenih usluga u Srbiji, što je za 50 odsto više nego deset godina ranije.
U privatnoj praksi ukupno radi oko 9.000 privatnih lekara, što je 30 odsto od ukupnog broja državnih lekara u Srbiji. Sa neregistrovanim radom doktora i ostalog medicinskog osoblja, koji kod kolega privatnika ili u ‘svojim’ državnim ordinacijama rade ‘na crno’ - privatni zdravsveni sektor je verovatno dvostruko veći.
Izgleda da je tržište uticalo na to da se privatne ordinacije razvijaju prema stvarnim potrebama, pa privatne ordinacije niču u celoj Srbiji. Samo u Beogradu ih je više od 400, u Novom Sadu preko 200, Nišu 80… Najviše je privatnih stomatologa, rendgenologa, kardiologa, pedijatara, ginekologa…

Više nisu retke ni odlično opremljene privatne bolnice, dijagnostički centi, kao što su oni sa skenerima i magnetnom rezonancom. U privatnoj praksi danas se obavljaju najsloženije operacije iz oblasti estetske hirurgije, ginekologije, urologije, abdominalne hirurgije, oftamologije, ORL-a, laproskopskih metoda…
Sve se to obavlja u preko 50 privatnih bolnica koje raspolažu sa preko 480 bolničkih postelja.
Istina, ove pogodnosti danas mogu da koriste samo oni koji mogu da plate, dakle preko onog već datog doprinosa za zdravstvo. Privatna praksa utvrđuje minimalne cene za različite usluge, koja je na primer za specijalističku uslugu 1.500 dinara.

Sve je više zdravstvenih usluga koje pacijenti plaćaju i u državnim ustanovama.Istina, njihova cena je niža nego u privatnim ordinacijama, jer se u državnimnaplaćuju uglavnom samo materijalni troškovi. Ipak, privatni lekari smatraju dase radi o diskriminaciji građana koji se leče u njihovim ordinacijama, a koji plaćaju obavezni zdravstveni doprinos. A, osnovni princip demonopolizacije modernog zdravstva “slobodan izbor lekara u državnom ili privatnom sektoru”, kao i da “novac prati pacijenta” - nije ugrađen.

 Privatno ili državno?

Prema rečima Svetlane Vukajlović, privatno osiguranje po modelu Hadži-Tanovića za mesečni iznos od 986 do 1.281 nudi jedan sistematski pregled, ograničen broj specijalističkih i dijagnostičkih pregleda i ni jednu skuplju intervenciju. U republički Fond po osiguraniku se mesečno izdvaja 1.112 dinara. Za ta sredstva mogu da dobiju kompletnu zdravstvenu zaštitu, uključujući i hemodijalizu i najskuplje operacije.
Privatno osiguranje troši 30 odsto sredstva na administrativne troškove, uključujući i reklamiranje, a RZZO, kao neprofitna organizacija, za te svrhe troši 1,7 odsto.

Lista čekanja

Prema podacima Društva privatnih lekara i stomatologa Srbije, nedavno je u Kliničkom centru Srbije za magnetnu rezonancu za tu ustanovu iz budžeta Republike izdvojeno 1,3 miliona evra. Iako postoji lista čekanja koja se formira po prioritetima, na “lični zahtev” pacijenta listu čekanja ipak je moguće preskočiti. “To sve košta 18.900 dinara! I to sve piše u zakonu, koji propisuje i listu čekanja (čl. 56. i 57.). To potpuno i obesmišljava “listu čekanja”, a postavlja se i pitanje gde završava ta zarada na državnom resursu”,kaže Karađinović. Uostalom, gde je tu solidarnost? Imućniji idu preko reda iako su svi građani platili i aparat i izgradili bolnicu. Zar ne?

 

 

 ©2004 Ekonomist Magazin  | Kneza Mihaila 2-4, V sprat, Beograd | +381 11 632 893, 328 4034, 635 762, 633 128 |  office@ekonomist.co.yu

<<Nazad